Poruka povodom Sedmice svete odbrane i godišnjice šehadeta Sejjida Нasana NasraIIaha

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

„I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i podsjeti ih na Allahove dane!’“
(Časni Kur’an, Ibrahim, 5)

Prvi dani mjeseca mehra podsjećaju na Allahove dane (Ejjāmullāh) i na onu veliku i trajnu pojavu – osmogodišnju herojsku odbranu iranskog naroda u Prvom nametnutom ratu.
U tim danima sjaj sunca Revolucije obasjavao je cijeli Iran, šireći ugodan osjećaj nacionalnog zajedništva i odanosti školi i idealima Islamske revolucije, dok su se pod njegovom toplinom topili ledeni okovi hegemonije, starog i novog kolonijalizma.

U to vrijeme dio iranskog naroda još se sjećao događaja od prije dvadesetak godina: neprijateljstva kolonijalnih sila, zbivanja vezanih za nacionalizaciju naftne industrije i američkog državnog udara. Drugi su o tome slušali, dok su mnogi na vlastitoj koži osjetili šta je brutalna dominacija stranaca nad sudbinom zemlje donijela njihovoj domovini.

Dani koji su tome prethodili bili su mračni i sumorni. Ambasadori oholih sila diktirali su iranskom šahu šta smije, a šta ne smije činiti, a on je njihove zahtjeve izvršavao – bilo svojevoljno ili nevoljko.
Tako je bilo sve dok veličanstvena revolucija iranskog naroda, pod vodstvom Imama Homeinija, neka je Allahova milost na njega, nije srušila taj poredak. Ti mračni dani nakon Revolucije ustupili su mjesto svijetlim danima uspostavljanja Islamske Republike Iran.

Takav razvoj događaja bio je nepodnošljiv hegemonističkim silama čije su pohlepne oči bile uprte u bogatstva ove zemlje.
Godinama su iranskom narodu nanosile svakojake nepravde kako bi prisvojile ta bogatstva. Stoga su od tog trenutka sve svoje snage i nastojanja usmjerile na to da snažnu bujicu revolucionarnog naroda vrate u njeno nekadašnje korito.
Prvi nametnuti rat bio je njihov najvažniji poduhvat u prvoj deceniji blagoslovljenog života Islamske Republike.
Iz samog plamena tog rata, koji je raspirila narodu neprijateljska baasistička stranka, umišljajući da će rat trajati svega nekoliko dana i donijeti joj lahku pobjedu, islamski poredak uzdigao se poput feniksa – snažniji i moćniji nego prije, s prodornijim glasom i višim uzletom. Ta odlika islamskog poretka postala je trajna i ponavljala se i u kasnijim događajima koje su mu neprijatelji priređivali.
Dani u kojima je neprijatelj ovom narodu nametao svoje poslušnike i provodio novi oblik kolonijalizma, bereketom Revolucije i uzdizanjem zastave islama i džihada tokom Nametnutog rata, pretvorili su se u dane ponosa i slave.

I danas, trideset osam godina nakon završetka tog rata, kada pažljivo razmatramo pojedinosti njegovih događaja i slušamo iskrena svjedočenja onih koji su iz njega ostali, pred nama se poput sjajnih zvijezda na nebu historije naše zemlje pojavljuju uzori od kojih svaki pruža pouku o ibadetu, hrabrosti, otporu, moralu i čovječnosti.
U prvim danima napada poslušnika hegemonističkog poretka na našu zemlju, ona od tagutskog režima nije naslijedila gotovo ništa čime bi se mogla braniti od brojnih prijetnji. Međutim, ti dani su, bereketom ustrajavanja na Istini i Božijom pomoći, ustupili mjesto vremenu u kojem se same agresorske hegemonističke sile – a ne više samo njihovi poslušnici – sklanjaju pred napadima boraca islama i mole da rat prestane.
Dani u koje bi oni željeli vratiti našu zemlju bili su dani zaostalosti, poniženja, zavisnosti i narušenog ugleda Irana u islamskom svijetu. Nasuprot tome, dani u kojima danas živimo ispunjeni su napretkom, dostojanstvom, nezavisnošću i visokim ugledom u islamskom svijetu, pa i širom svijeta.
Danas postoje oni koji nas smatraju četvrtom svjetskom silom. Naravno, oni to govore na osnovu materijalnih mjerila ovoga svijeta.
Međutim, prema Božijim mjerilima, zemlja koja svoju pripadnost pripisuje čistoj porodici Poslanikovoj – neka su na njih Allahov mir i blagoslov – čiji je najveći dio stanovništva srcem vezan za njih i koja se ne boji ustati radi uspostavljanja Istine, jeste prva sila svijeta.

U ono vrijeme dva mora južno od Irana bila su poprište djelovanja neprijateljskih snaga. Međutim, danas se, zbog bolnih udaraca koje su pretrpjeli od naših hrabrih boraca i čuvara Hormuškog tjesnaca, više ne usuđuju krenuti dalje od Arapskog mora. Kad god su se usudili preći tu granicu, sami su sebi nanijeli štetu. A neće dugo potrajati prije nego što i Arapsko more bude oslobođeno njihovog prisustva.

Bilo je dana kada su hegemonističke sile psihološkim operacijama i stvaranjem atmosfere straha praznile ulice prijestolnice i izvele državni udar protiv pokreta ovog naroda za nezavisnost. Potom su dvadeset pet godina pljačkale bogatstva ove zemlje.
Ali već sedam mjeseci naši sunarodnjaci svojim svjesnim i odgovornim prisustvom uljepšavaju trgove i ulice širom zemlje, griju srca boraca islama i unose strah u neprijatelja.
Više od trideset miliona Iranaca izrazilo je spremnost da žrtvuju svoje živote. A kada je, u okviru jedne organizirane inicijative, ponovo zatraženo da potvrde svoju spremnost, samo u prvih stotinu minuta više od pet stotina hiljada ljudi popunilo je predviđeni kapacitet.
I danas se širom Islamskog Irana na različite načine iskazuje spremnost, naročito spremnost za oružano djelovanje, stvarajući poprište na kojem će naš narod steći čast, a njegov neprijatelj poniženje.

Nekada se borbeni i junački duh naroda ove zemlje prepoznavao kroz njegove muškarce. Međutim, danas živimo u vremenu kada žene u pojedinim područjima svojim hrabrim prisustvom nadmašuju muškarce.

Bilo je vremena kada je neprijatelj nastojao neprestano slabiti društvenu osnovu sistema. Danas, međutim, različiti slojevi društva, uprkos svojim očiglednim razlikama, čvrsto stoje u odbrani svojih legitimnih stavova, među kojima je i odlučnost da se zaštiti dragocjeni Hormuški tjesnac.
Ova usporedba između nekadašnjih i današnjih vremena mogla bi se još mnogo proširivati. Ali jednom riječju, kao sluga dragog iranskog naroda, izjavljujem: oni prošli dani u koje nas neprijatelj sanja vratiti završeni su i nikada se više neće ponoviti.
Naravno, s tugom i žalošću moram podsjetiti da se danas snažno osjeća odsustvo velikog Homeinija i velikog vođe šehida Hameneija – neka im Uzvišeni Allah podari najviše stepene. Današnje dostojanstvo zemlje u velikoj je mjeri plod njihovog vodstva.
Ipak, zahvaljujući dragocjenoj riznici njihovih dijela te njihovim svijetlim i usmjeravajućim riječima koje su ostavili svojim sljedbenicima, budući dani bit će mnogo veličanstveniji od ovih dana. Jer feniks koji se uzdigao iz pepela Prvog nametnutog rata, pod pritiskom neprijateljskih nasrtaja, a naročito dva nedavna nametnuta rata, toliko je narastao da se danas sjena njegovog leta nadvija i nad zemljama neprijatelja.

Ovom prilikom posebno je primjereno, povodom druge godišnjice šehadeta zapovjednika arapskog svijeta i velikog simbola Fronta otpora, poštovanog šehida sejjida Нasana NasraIIaha, neka Allah posveti njegovu čistu dušu, prisjetiti se tog velikog čovjeka.
Bio je iskreni dobročinitelj svoga naroda i svoje vjere. Njegovi iskreni i mudri govori, zajedno s njegovim hrabrim djelovanjem, učvršćivali su srca njegovog naroda, pa i srca slobodarskih ljudi širom svijeta.
Ime Libana, male zemlje koja je godinama bila poput dvorišta nekih stranih sila, uzdigao je do veličine.
Pobjeda i trijumf bili su njegovi stalni pratioci. Bez ikakve sumnje, kroz cijelu historiju Šama, nakon vjerovjesnika i njihovih nasljednika, u toj drevnoj zemlji nije se pojavio čovjek koji bi u pogledu veličine dosegao njegov položaj.
Danas je njegov ponosni bajrak u rukama šejha Naima Каѕima, neka ga Allah čuva, koji hrabro predvodi čvrste, ašuranske redove НizbuIIaha i nastavlja njegov put.

Ovi današnji dani Libana, čak i prije nego što historija izrekne svoj sud o njima, jesu izuzetni i ponosni dani za Liban i sve mudžahide Otpora. To su dani koji donose poniženje i, naposljetku, sramotu onima koji u suočavanju s сionističkim neprijateljem polažu nade u lažna obećanja hegemonističkih sila i zlonamjernika.
Nasuprot njima, Ѕejjid otpora, šehid ѕejjid Нašim Safijuddin, i današnji mudžahidi Otpora, koji će u budućnosti poput sjajnih zvijezda blistati kroz vrijeme i biti putokaz zalutalima u trenucima zbunjenosti, ostat će zapamćeni; dok će oni drugi vrlo brzo, već pri prvom okretanju stranica historije, biti pokopani i zaboravljeni. A kad god ih se u budućnosti neko prisjeti, to će biti samo kao podsjećanje na zlobu, nerazboritost, pa možda čak i izdaju.

Na kraju, nadam se da će, uz neprestanu Božiju milost i posebne dove našeg Predvodnika, Imama Mehdija – neka Uzvišeni Allah ubrza njegov časni dolazak, a naše duše neka budu žrtvovane za njega – iranski narod i svi saveznici Otpora pred sobom imati samo pobjedu, trijumf i čast, a njihovi neprijatelji samo poraz i poniženje.
Allahovom dobrotom i Njegovom plemenitošću.

Sejjid Modžteba Husejni Hamenei
6. mehr 1405.
28. septembar 2026.